Priredio: Ninoslav Mitrović

U prethodnim tekstovima smo govorili o utemeljivaču naučnog menadžmenta, Frederiku Tejloru čiji su principi promijenili industrijsku proizvodnju iz temelja. Kao osnovu poboljšanja proizvodnje Tejlor je vidio u svojevrsnoj automatizaciji kako procesa prozvodnje, tako i samih radnika. Njegov model je lako nalazio put do fabrika širom svijeta, jer su ga usvajali brojni industrijalci i preduzeća, pa čak i oponenti koji su isprva smatrali da ovakav sistem izrabljuje i dehumanizuje radnike.

Čuveno je mišljenje Vladimira Iljiča Lenjina koji je smatrao da Tejlorov princip nije ništa drugo do robovanje čovjeka mašini i naučni način da se iscijedi još više znoja iz radnika. Isti taj Vladimir Ijlič Lenjin će kasnije, kada dođe na vlast, tvrditi kako je “Rus loš radnik koji mora naučiti kako da radi”, a u tome mu je trebao pomoći upravo Tejlorov metod kog je, prema Lenjinovim riječima, Sovjetski Savez morao usvojiti i primjeniti po svaku cijenu.

Najviše inspirisani Tejlorovom teorijom ipak su bili industrijalci u rodnim Sjedinjenim Američkim Državama. Najpoznatije ime među njima svakako je bio Henri Ford (1863–1947), osnivač industrije automobila Ford i jedan od prvih industrijalaca koji su uveli masovnu proizvodnju na pokretnoj traci. U njegovom slučaju, to je bila masovna proizvodnja automobila, što je u tom periodu na početku 20. vijeka predstavljalo revoluciju industrijske proizvodnje, koja je snažno uticala i na modernu kulturu.

Prelomna godina je bila 1908. kada je svijetu predstavljen čuveni Fordov model T. Henri Ford je želio automobil koji će biti izdržljiv, lak za upravljanje i cijenom pristupačan svima. To je dobio upravo sa modelom T, prvenstveno namijenjenim srednjoj klasi. Dobivši, međutim, u startu 15 hiljada narudžbi za novi automobil, Ford je shvatio da sa trenutnim tempom proizvodnje njegova fabrika neće biti u stanju ispuniti taj zadatak. Inspirisan teorijom naučnog menadžmenta, Ford iste godine angažuje njenog tvorca Frederika Tejlora kako bi mu svojim naučnim principima pomogao ubrzati proizvodnju. Tejlorov zadatak je bio izrada studije vremena i pokreta kako bi se utvrdila tačna brzina obavljanja posla, kao i tačni pokreti koje radnici treba da koriste za izvršavanje svojih zadataka.

Ford je postepeno uvodio Tejlorove principe, pritom ih usavršavajući i testirajući tokom narednih pet godina. Rezultat je bila prva pokretna traka za masovnu proizvodnju koju je Ford predstavio svijetu 1. decembra 1913. godine. Ovaj izum je omogućio značajno smanjenje vremena potrebnog za izradu jednog automobila sa 12 sati na svega jedan sat i 33 minute, što je dovelo do toga da je Ford počeo proizvoditi automobile rekordnom brzinom.

Pokretna traka je ubrzala protok posla jer je eliminisala neke nepotrebne zadatke koje su do tada obavljali radnici. Na primjer, smanjila je kretanje radnika od jednog automobila do drugog, što su oni obavljali vlastitim tempom. Umjesto toga, traka je premještala automobilske dijelove do radnika jednakom brzinom utvrđenom na naučnim principima. Pored ovoga, Ford je počeo “razbijati” poslove na manje cjeline, tako da je svaki radnik na traci iznova ponavljao samo određene pokrete.

Ovim je Ford pored smanjivanja vremena potrebnog za određene zadatke, umanjio i svoje oslanjanje na motivaciju radnika, o kojima baš kao ni Frederik Tejlor nije imao povoljno mišljenje, smatrajući da prosječan radnik želi posao u kom ne mora da razmišlja.

Ove inovacije u poslovnom procesu su imale i neželjene posljedice, jer su dosada na poslu i svođenje radne snage na puki automatizam dovele do toga da je Fordovu kompaniju tokom 1913. godine napustilo čak 50 hiljada radnika. Iako obuka pojedinačnih radnika nije bila skupa, veliki broj onih koji su napuštali posao je podigao i troškove same obuke.

Ford je ovaj problem riješio tako što je tokom 1914. godine smanjio broj radnih sati sa 10 na 9, povećavši istovremeno dnevnicu na pet dolara, što je bio gotovo dvostruki iznos dotadašnje dnevnice. Ideja je bila motivisati radnike i osigurati njihovu lojalnost daleko većom platom nego što su to u to vrijeme plaćale druge kompanije. Radnici su postali puno poslušniji i manje su napuštali preduzeće, zahvaljujući odluci koju je Henri Ford nazvao “jednom od najboljih ikad donesenih”.

Jedna od značajnijih Fordovih inovacija je bio i tzv. Sociološki odsjek u okviru kompanije. Njega su činili istražitelji čiji je zadatak bio da posjećuju radnike u njihovim domovima kako bi se uvjerili da se višak novca ne troši na neprimjeren način, odnosno na različite poroke. Istražitelji su takođe provjeravali i da li se slobodno vrijeme korisno provodi, da li su radnički domovi čisti i uredni, i sl.

Svojim se inovacijama Henri Ford vremenom udaljavao od učenja Frederika Tejlora tj. “tejlorizma”. Savremenici su ovaj moderni ekonomski i socijalni sistem, baziran na industrijalizovanoj, standardizovanoj masovnoj proizvodnji i masovnoj potrošnji, po Fordovim postignućima prozvali “fordizam”. Sam Ford ga nikad nije koristio da opiše svoje motivacije, djelovanje i pogled na svijet, ali je i pored toga ovaj pojam ušao u masovnu upotrebu kako bi opisao “proizvodni sistem dizajniran da proizvede standardizovanu, jeftinu robu i omogući svojim radnicima pristojnu platu da tu robu i priušte”.

I “tejlorizam” i “fordizam” su zadržali dosta sličnosti, naročito u tri osnovna principa:

· Povećanje proizvodnje i uvećanje dobiti;

· Smanjenje prostora, vremena i troškova proizvodnje;

· Potpuna iskorištenost radnika, gdje se čovjek posmatra kao mašina koji mora raditi naizmjenično.

Vremenom, “fordizam” je izgradio i vlastite principe, koji su se razlikovali od Tejlorovog učenja:

· Što su veće plate radnika, to je veći nivo proizvodnje;

· Podjela rada i specijalizacija radnika;

· Masovna proizvodnja, odnosno veća proizvodnja uz najniže moguće troškove;

· Proučavanje radnog vremena i kretanja radnika;

· Određivanje pozicija i hijerarhije, te fragmentacija zadataka unutar kompanije.

Zahvaljujući konceptima i Tejlora i Forda, automobilska industrija je doživjela revoluciju, a sam automobil je postao dostupan masama kao roba široke potrošnje. Oba koncepta su se zadržala u industrijskoj proizvodnji tokom prve polovine 20. vijeka, gubeći vremenom na značaju i relevantnosti sve do naftne krize u sedamdesetim godinama kada su ih postepeno mijenjali novi koncepti, prvenstveno japanskih konkurenata koju su se pojavili na automobilskom tržištu. Jedan od najvažnijih konkurenata bila je Toyota sa svojim vlastitim sistemom proizvodnje koji će preuzeti primat, ne samo u proizvodnji automobila, već i u drugim granama industrije.

Pogon je softver za praćenje proizvodnje i možete ga besplatno probati na adresi pogonerp.com Za sve informacije javite nam se na info@firmkontrol.com.